Prve pisane podatke o području Baranje ostavlja L. F. Marsigli koji je 1726. skicirao rimsku cestu od Osijeka do Bilja. Općenito je u istočnim krajevima Hrvatske početak istraživanja rimskih naselja pratio građevinske radove u 2. pol. 18. st. Među poznatijim su istraživačima toga vremena bili Fr. W. v. Taube i S. Schoenwisner. Međutim, najkorisniji je M. P. Katančić koji se - koristeći povijesne izvore krajem 18. st. - o svome zavičaju (Slavonija) trudio pisati na znanstveni način, napravivši tako prve preglede rimskih naselja u Panoniji. Pišući o rimskome miljokazu nađenomu sjeverno od Murse (Osijek) 1774. pri gradnji nove ceste, na mjestu prijašnje rimske, zapadno od Bilja, Katančić je proučio baranjsko područje i tri rimske ceste koje su iz Murse vodile na sjever. Osobito je slijedio pravac limitske ceste koja je pratila tok Dunava do Akvinka. Početkom 19. st., tu je cestu kod Bilja označio i Koller. Druga je rimska cesta vodila prema Čemincu, a najzapadnija u Dardu. Kod Kozarca su se spajale iako su bile izgrađene u različito vrijeme. Katančićeva su opažanja vrijedna jer na Tabuli Peutingeriani cesta skreće od postaje Tittoburgo (Dalj) prema postaji Ad Labores koju jedni smatraju Nemetinom, a drugi Kopačevom. Rimski izvori (osim Antoninova itinerara) zaobilaze Mursu pokazujući da se ona nije nalazila na limesu, nego je taj prolazio istočnije (kod Nemetina) gdje je na drugu obalu Drave mogla prevoziti skela. Moguće je da su si Rimljani put preko Kopačkoga rita osigurali odvodnjavanjem, ali to područje nije istraženo.
Kad je u Slavoniji krajem 19. st. uspostavljena mreža muzejskih povjerenika, hrvatskim su muzejima počeli pristizati prvi arheološki predmeti. Neki se podatci o Baranji mogu naći u madžarskoj literaturi toga doba. Naime, do podjele je Baranje između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Madžarske došlo 1920. Prije toga su to područje većinom nastavali Madžari.
U prvoj polovini 20. st. se pri reguliranju vodotoka u istočnoj Hrvatskoj za stara nalazišta zanimao R. Franjetić. Smatrao je da je u Nemetinu bio rimski most te da je željeznička pruga Osijek – Dalj u 19. st. bila izgrađena na liniji prijašnje rimske ceste. Jedan je miljokaz, koji je tada bio nađen u selu Podravlje preko puta osječkoga Donjeg grada stajao nekad na rimskoj cesti od Murse do Akvinka (Aquincum, Budimpešta).
U više se djela V. Hoffillera mogu naći neki podatci o rimskim grobovima i oružju iz Sotina i Dalja gdje je u 19. st., na području rimskoga kastela, novootvorena ciglana vadila glinu. Ona je uništila logor koji Hoffiller spominje 1927., uočivši obrise jaraka koji su ga okruživali. Njegov je suvremenik J. Brunšmid brončane kipove iz toga mjesta smatrao djelima domaćih radionica. Taj Vinkovčanin, koji još u Iloku navodi položaje dvaju kasnoantičkih grobalja, vodovod i opisuje neke nalaze, putujući je uza se uvijek nosio putne bilježnice (Skizzenbücher). Vrijedne su jer se u njima na više mjesta spominju položaji rimskih promatračnica. Jedna se od njih nalazila u Iloku, dok je drugu, koja je bila okružena jarkom, zapazio na jednome brežuljku u Šarengradu. Slične ostatke Brunšmid spominje i na Velikome Renovu koji je Dunav gotovo otplavio. Osim toga smatrao je da se u Sotinu nalazila beneficijarijska postaja kakve su osiguravale red i mir te carinile robu jer se tu od limitske ceste račvao put za Cibalae.
Baranjski je dio limesa poslije pripojenja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio pod nadzorom Istorijskoga društva u Somboru i do 1945. je godine ostao u njihovoj nadležnosti. Za vrijeme 2. svjetskoga rata i ponovne prevlasti Madžara u Baranji, arheolozi su iz Pečuha tu istraživali kasnoantičke nekropole. Završetkom sukoba je D. Pinterović prva obavila niz rekognosciranja (terenskih pregleda), manjih istraživanja i nadzora područja od Batine do Dalja. Baranjski je dio limesa u više navrata posjetila i I. Degmedžić iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu. Zajedno s njom su u Lugu stručnjaci Muzeja Slavonije Osijek reambulirali položaj crkve, u Zmajevcu Gradac, a u bližem zaleđu limesa, Karancu i Grabovcu, mjesta gdje je prije 2. svjetskoga rata bilo rimskih grobova.
Šezdesetih godina 20. st. činilo se da istraživanje limesa u Hrvatskoj dobiva snažniji zamah, iako nije bilo sustavnih arheoloških istraživanja, nego samo rekognosciranja. Stoga ni dan-danas ne raspolažemo značajnijim podatcima o arhitekturi utvrda, kastela, promatračnica i ceste koji su taj sustav tvorili. Poticaj je istraživanju limesa bilo to što se u ondašnjoj Jugoslaviji 1960. održao Peti međunarodni kongres o limesu čiji su domaćini bili gradovi Celje, Ptuj, Varaždinske Toplice, Zagreb, Osijek, Novi Sad, Sremska Mitrovica i Beograd. Zbog tog je razloga 1962. osnovan Međuakademijski odbor za istraživanje limesa u koji je svaka republička akademija postavljala nekoliko predstavnika. D. Pinterović bila je voditelj istraživanja hrvatskoga dijela limesa pod okriljem toga programa.
Rezultate istraživanja limesa u Hrvatskoj je 1968. u Osijeku sumirao M. Bulat podijelivši ga u tri pojasa: jedan uski uz staru obalu Dunava; drugi u njegovu bližem i treći u daljem zaleđu.
Istraživanja koja su 1970. u Batini vodili Smithsonian Institution iz Washingtona i Muzej Slavonije Osijek, bila su jedina sustavna iskopavanja temelja kastela Ad Militare. Članovi su toga tima, istražujući taj višeslojni lokalitet s D. Pinterović, počeli iskopavanja s obje strane ceste koja vodi k Augustinčićevu spomeniku. Njezina je pretpostavka bila da su se tu zbog konfiguracije terena s dvaju platoa iznad Dunava i pogleda u barbarikum mogla nalaziti dva rimska logora.
Nekoliko godina poslije proučavanjima limesa priključili su se stručnjaci iz Gradskoga muzeja u Đakovu (danas Muzej Đakovštine), Gradskoga muzeja Vukovar, Gradskoga muzeja Vinkovci i Muzeja grada Iloka. Zajednički su planirali krenuti u sondiranja, ali je na tomu i ostalo.
Godine 1975. održan je u Varaždinu znanstveni skup Antičke sekcije Saveza Arheoloških društava Jugoslavije s temom Antički gradovi i naselja u južnoj Panoniji i graničnim područjima. Na znanstvenome je skupu održanome u Vukovaru 1981. M. Bulat iznio pregled istraživanja dviju regija poslije 1975. Tema skupa bila su Arheološka istraživanja u istočnoj Slavoniji i Baranji.
Osamdesetih godina 20. st. počelo se razmišljati o osnivanju Muzeja Baranje (osn. 1984.) u Dardi. Djelovanje je toga muzeja bilo na tragu sustavnih proučavanja i predstavljanja povijesti Baranje. Međutim, taj je muzej opljačkan u Domovinskome ratu, a materijal je nestao.
U novije je doba M. Sanader, prof. na Katedri za antičku provincijalnu i ranokršćansku arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, upozorila u više navrata na problematiku vezanu uz istraživanje limesa u Hrvatskoj. Ona smatra da nije primjereno govoriti o trima, nego o dvama pojasima limesa. Jedan neposredno uz dunavsku obalu i drugi koji se odnosi na njegovo zaleđe. Njime su, tokovima Save i Drave, prolazila tri cestovna pravca te cesta uz desnu obalu Dunava koja je preko Murse spajala srednju Europu s južnom.