Lokaliteti stavljeni na popis svjetske baštine moraju imati neki oblik upravljanja i zaštite. To znači da je na nacionalnoj i lokalnoj razini potrebno osloboditi određeno područje od razvoja i gradnje te točno odrediti granice arheoloških zona. Upravljačkim se planovima mora odrediti vrijednost lokaliteta, omogućiti se pristup spomeniku te sudjelovanje udruga i zajednica na državnoj i lokalnoj razini. Njima se iznose konkretni prijedlozi budućim upravljanjem spomenikom poput uređenja šetnica i informacijskih tabli. Njih je potrebno napraviti u suradnji s parkovima prirode, šumarskim uredima, biciklističkim i planinarskim društvima itd. Uz jasna ograničenja gradnja uz limes mora se dopustiti, osim na optičkoj osi pravca njegova pružanja. Pritom okolna polja i šume igraju bitnu ulogu u zaštiti i dojmu. Iako se inzistira na boljem prilazu spomeniku i kvaliteti života lokalnih stanovnika, problem je nedovoljno razvijena svijest o njegovu postojanju ispod suvremenih zdanja. Budući da je nevidljivi dio spomenika sastavni dio Granica Rimskoga Carstva, političari u regionalnim i lokalnim tijelima vlasti osobito moraju tomu dijelu zajamčiti održivu ekonomsku uporabu. Stalna uporaba spomenika ne smije utjecati na njegove iznimne univerzalne vrijednosti, autentičnost ni integritet, a mora biti ekološki i kulturološki prihvatljiva. Stoga lokalne zajednice same moraju donijeti bitne dokumente kojima potvrđuju podjelu odgovornosti u upravljanju. Istodobno je zadatak lokalnih i regionalnih muzeja integrirati novija otkrića s limesa u svoj stalni postav jer su oni, uz informacijske table in situ, mjesta gdje se javnost može upoznati sa spomenikom. Dugoročan cilj svih nacionalnih upravljačkih planova mora biti iz limesa napraviti turističko odredište, a u muzejima postaviti virtualne izložbe prema željama i potrebama korisnika (posjetitelja). Krajnja je svrha odgovarajućom promidžbom stvoriti emocionalnu vezu s baštinom jer ona mora ponuditi odmak od svakodnevnoga života i pretvoriti se u turističku zanimljivost.